Slatko bogohulje

Jednog je dana Musa posve sam šetao planinom, kad je u daljini ugledao pastira. Muškarac je klečao, ruku raširenih ka nebu, i molio. Musa je bio oduševljen. Ali kad se približio, jednako se zapanjio čuvši pastirovu molitvu.

“O, moj ljubljeni Bože, volim Te više no što znaš. Za Tebe ću sve učiniti, samo reci. Čak i ako zatražiš od mene da u Tvoje ime zakoljem najdeblju ovcu u mom stadu, učinit ću to bez imalo oklijevanja. Ti ćeš je ispeći i staviti njezin debeli rep u svoju rižu da bude ukusnija.”

Musa se polako približio pastiru, pozorno slušajući.

“Nakon toga ću Ti oprati noge i očistiti uha i istrijebiti Tvoje uši. Toliko Te volim.”

Čuvši dovoljno, Musa je prekinuo pastira zaviknuvši: “Prestani, neznalice! Što misliš da radiš? Misliš li da Bog jede rižu? Misliš li da Bog ima noge koje treba oprati? Ovo nije molitva.

Ovo je puko bogohuljenje.”

Ošamućen i posramljen, pastir se opetovano ispričavao i obećao da će se moliti onako kako se

mole pristojni ljudi. Musa ga je tog poslijepodneva naučio nekoliko molitvi. Nakon toga je otišao svojim putem, krajnje zadovoljan samim sobom.

Ali te noći, Musa je čuo glas. Bio je to glas Božji. “Oh, Musa, što si učinio? Izgrdio si onog sirotog pastira i nisi shvatio koliko mi je on drag.

Možda on ne govori prave stvari na pravi način, ali bio je iskren. Njegovo srce bilo je čisto, a njegove namjere dobre. Bio sam zadovoljan s njim. Možda su njegove riječi tebi zvučale kao bogohuljenje, ali meni su bile slatko bogohulje.”

Musa je odmah spoznao svoju pogrešku. Sljedećeg dana se ranim jutrom vratio na planinu posjetiti onog pastira. Ponovno ga je zatekao u molitvi, samo što je sad molio kako ga je Musa podučio. U odluci da se moli kako valja, zamuckivao je, lišen uzbuđenja i strasti svoje ranije molitve. Kajući se zbog onoga što mu je učinio, Musa je potapšao pastira po leđima i rekao: “Prijatelju moj, pogriješio sam. Molim te da mi oprostiš. Nastavi se moliti na tvoj vlastiti način. On je u Božjim očima dragocjeniji.” Pastir se zapanjio kad je to čuo, ali još je dublje bilo njegovo olakšanje. Međutim, nije se htio vratiti svojim starim molitvama. Nije ustrajao ni uz službene molitve kojima ga je Musa podučio. Sad je pronašao novi način općenja s Bogom. Iako zadovoljan i blažen u svojoj naivnoj pobožnosti, sad je prošao tu fazu - svoje slatko bogohulje.

Četrdeset pravila ljubavi - najljepši citati

Kad sam bio dijete, vidio sam Boga,

vidio sam anđele;

Promatrao sam tajne viših i nižih svjetova. Mislio sam da svi ljudi vide to isto.

Najzad sam shvatio da ne vide...

Baciš li u vodu koja teče kamen koji držiš između prstiju, učinak možda nije lako zamijetiti. Voda će se  lagano namreškati na mjestu gdje kamen udari o površinu i kamen će bućnuti, prigušen žuborom rijeke oko sebe. To je sve. Baci kamen u jezero. Učinak neće biti samo vidljiv, već i mnogo trajniji. Kamen će poremetiti vodu koja miruje. Na mjestu gdje kamen udari o vodu, nastat će krug i u času će se taj krug umnogostručiti u drugi, i treći. Ubrzo će se mreškanje izazvano jednim tihim bućkajem proširiti dok se ne bude moglo osjetiti posvuda uzduž zrcalne površine vode. Tek kad stignu do obale, krugovi će se prestati umnogostručavati i iščeznuti. Ako kamen pogodi rijeku, rijeka će se prema njemu ponijeti kao prema još jednom komešanju u svom ionako burnom toku. Ništa neobično. Ništa nesavladivo. Međutim, ako kamen pogodi jezero, jezero više nikad neće biti isto.

Sufijski mistici kažu da tajna Kur'ana počiva u suri el-Fatiha,

a tajna el-Fatihe počiva u Bismillahirrahmanirrahimu

A bit Bismillaha je u slovu ba, a ispod toga slova je točkica...

Točkica ispod B utjelovljuje čitav svemir...

Mesnevija započinje s B, jednako kao sva poglavlja u ovom romanu...

.

“Zar Bog ne kaže, bliži sam ti od žile kucavice?” upitao sam. “Bog nije negdje visoko na nebu. On je u svakome od nas. Zato nas nikad ne napušta. Kako može napustiti samoga sebe?”

“Pa ipak napušta”, zamijetio je krčmar, hladnih i prkosnih očiju. “Ako Bog postoji, a ne mrdne prstom kad trpimo najgoru smrt, što nam to govori o Njemu?” “To je prvo pravilo, brate”, rekao sam. “Kako vidimo Boga izravan je odraz onoga kako vidimo sami sebe. Ako Bog u nama ponajviše izaziva strah i krivnju, to znači da u nama buja previše straha i krivnje. Ako Boga vidimo kao prepunog ljubavi i suosjećanja, takvi smo i sami.”

Kad sam ga upitao za ime, predstavio se kao Šems iz Tabriza i rekao da je putujući derviš koji traži Boga u visinama i dubinama.

“I jesi li ga uspio pronaći?” upitao sam. Preko lica derviša preletjela je sjena kad je kimnuo glavom i rekao: “Doista, cijelo je vrijeme bio sa mnom.” Sudac se umiješao s prezirnim osmijehom kojeg se nije trudio sakriti. “Nikad ne razumijem zašto vi derviši toliko komplicirate život. Ako je Bog stalno bio s tobom, zašto si lutao naokolo svo ovo vrijeme u potrazi za Njime?”

Šems iz Tabriza zamišljeno je pognuo glavu i kratko šutio. Kad je ponovno podigao pogled, lice mu je bilo mirno, glas odmjeren. “Zato što, iako je činjenica da Ga se ne može pronaći traženjem, pronaći Ga mogu samo oni koji traže.”